Na zaravnjenom platou, u neposrednoj blizini ušća Sebečevske reke u Rašku, u podnožju Bobovičkog brda nalaze se ostaci ranovizantijske bazilike. Arheološki je istražena u periodu od 1990. do 1992. godine.

Bazilika je trobrodna građevina, dužine 26,40 i širine 12 m, što je čini za sada najvećom poznatom ranovizantijskom crkvom, ne samo u novopazarskom kraju, već i na širem području jugozapadne Srbije. Unutrašnji prostor je bio podeljen na centralni i bočne brodove kolonadama od po šest stubova. Uz južni zid naosa naknadno je dozidana manja kapela dimenzija 3,50 x 2,80 m. Narteks je građen istovremeno sa bazilikom, a sa njegove južne strane naknadno je dozidana jedna prostorija.

Oblikom svoje osnove bliska je čitavom nizu bazilika sa područja prefekture Ilirika. Najbliže analogije, po svom osnovnom korpusu, bile bi: bazilika u Suvodolu, istočno od Bitolja, bazilika 8 iz Hisara u Trakiji i bazilika D u Jatrusu u severozapadnoj Bugarskoj.

Bazilika je podignuta u prvim decenijama 6. veka, u vreme Justinijanove obnove bedema utvrđenja iznad ušća Sebečevske reke u Rašku. Nedugo nakon izgradnje je stradala u požaru, ali je ubrzo i obnovljena. Krajem 6. veka je poplavljena i napuštena.

Ostaci ove monumentalne građevine su konzervirani, ali je trenutno u jako lošem stanju jer služi kao divlja deponija i uglavnom je poplavljena zbog visokog nivoa podzemnih voda i stalnog pomeranja toka reke Raške.